Mimina priča

Kada se outamo, dodajemo istinu i autentičnost društvu

Lezbijka iz Hrvatske – govori o poteškoćama koje se susreću u duboko religioznom društvu, te o autanje kao svakodnevnoj misiji

Moje ime je Mima Simić, ja sam 43-godišnja lezbijka iz Zadra, iz Hrvatske, trenutačno živim u Berlinu, Njemačka. Outanje kao queer osoba - ili lezbijka, u mom slučaju - bio je priličan izazov u (post) ratnoj Hrvatskoj 1990-ih.

Ta društveno-politička klima nije bila osobito dobrohotna za bilo kakvu različitost - osobito ne onu koja se izravno suprotstavljala novom hrvatsko-katoličkom i heteropatrijarhalnom subjektu.
VRIJEME POTPUNE TIŠINE
BILO JE TO VRIJEME JEZIČNOG, SOCIJALNOG I POLITIČKOG PORICANJA NE-REPRODUKTIVNIH SEKSUALNOSTI
Moj omiljeni primjer, najbolje ilustrativan za kontekst u kojem sam odrastala, dogodio se kada je hrvatska nacionalna televizija naglo i usred epizode prekinula nagrađivanu seriju BBC Oranges Are Not the Fruit - samo zbog (prilično blage, moram reći) lezbijske scene. Način na koji je ova televizijska priča o odrastanju i outanju bila oštro cenzurirana i prekinuta na hrvatskoj televiziji, u velikoj je mjeri prikazuje način na koji sam se tada osjećala odrastajući u Hrvatskoj - ušutkana i cenzurirana, čak i prema samoj sebi.
Dakle, kao i mnoge druge queer osobe, neprilagođen i neuklopljen svijet, morala sam napustiti svoj dom kako bih došla sama sebi
Doista, bilo je potrebno preseljenje u Veliku Britaniju što je proizvelo, prije nego potisnulo, niz LGBT prijateljskih sadržaja i konteksta, i što mi je dalo vlastiti jezik, moje želje i emocionalne (i - zašto ne - seksualne) potrebe. Onog trenutka kad sam to shvatila i outala se sama sebi, nastupilo je neizmjerno olakšanje i bijes zbog svega što sam morala proći da bih se počela osjećati normalno i prirodno sa sobom...

I tako sam se zaklela da ću, čim se vratim u Hrvatsku, razbijati tišinu na svakom koraku - u svakom mikro i makro-socijalnom kontekstu, u svakom okviru i formatu. I od tada, a prošlo je gotovo 25 godina, nisam prestala.
SVAKODNEVNI ŽIVOT KAO BOJNO POLJE
Prvo sam se outala cijeloj mojoj obitelji (uključujući bake)
...svim prijateljima, kolegama i profesorima na Sveučilištu, ako je to bila prilika; i kad sam počeo objavljivati, outala sam se u novinama i časopisima - kao spisateljica i filmska kritičarka koja je slučajno lezbijka; i onda da bi sve bilo zabavnije i efektnije, odlučila sam da je sjajna ideja outati se u kulinarskim emisijama, kvizovima, dnevnopolitičkim i kriptopolitičkim emisijama, desno orijentiranim dnevnim novinama, u popularnim ženskim časopisima.
U međuvremenu, naravno, ne zaboravljajući izlaziti na ulicu, u dizalima, kod ginekologa, vozačima taksija, u ljekarni... Doista, kad imate istospolnog partnera, svaki mali korak u vašem svakodnevnom životu kao što je šetnja, hodanje psa, kupovanje namirnica, odlazak u kino, sjedenje u kafiću itd., postaje potencijalno političko bojište.
Hoće li netko smatrati vaše držanje za ruke provokativnim - uvredljivim? Hoće li netko odlučiti da te imaju pravo psovati, pljunuti na tebe, ošamariti te?
To je, nažalost, stvarnost i pozadina ljubavi prema queer ljudima; ljubav je uvijek pomiješana sa strahom – od odbacivanja ili od nasilja. Naravno, straight ljudi imaju svoje vlastite borbe kada su njihovi partneri "pogrešne" boje kože, etničke pripadnosti, vjere ili sposobnosti... U tom smislu, ključna stvar je probuditi potrebu za solidarnošću i razumijevanjem za sva predstojeća outanja koja svi moramo učiniti da budemo vjerni sebi, i biti ponosni na to kako outanjem svi pridonosimo istinitosti i autentičnosti društava i zajednica u kojima sudjelujemo ili kojima pripadamo.

Homogenost i nacionalno jedinstvo na kojima su nove post-jugoslavenske države toliko snažno inzistirale, i još uvijek to čine, utjeruju sve razlike u ormar i sve nas pretvaraju u lažove, licemjere i nasilnike i takva klima govori samo jedno - rat. A meni je to što sam morala proživjeti više nego dovoljno.
RAZUMIJEVANJE ČINJENICA
Rekavši sve ovo, moram naglasiti da je moje shvaćanje outanja uvijek bilo dvosmisleno, u najmanju ruku
Scena u kojoj se nestrpljivo pripremate za pristup nekome - bilo da su to vaši roditelji, vršnjaci ili društvo u cjelini - i nestrpljivo očekujete njihov pozitivan odgovor, oduvijek mi je bila strašno problematična. U tom smislu nisam se nikad nikome outala.
Nikad nisam izgovorila frazu: "Mama, tata, moram vam nešto reći ..." Ne. To bi bilo jednostavno ponižavajuće. Ovaj okvir "ispovijedi" implicirao bi da se za nešto moram pokajati i to smatram smiješnim i neprihvatljivim. Zato je formulacija "outanja" za mene oduvijek bila usputna, više nego direktna.
Radilo se o iznošenju činjenica, bez temeljne potrebe za dopuštenjem ili blagoslovom
"Mama, tata, imam djevojku - ona je iz Norveške, studira psihologiju i ja ću s njom doći u Zadar na par mjeseci." Ista stvar s bakom: "Bako, doći ću te posjetiti sa svojom djevojkom - jako se volimo, ali se ne selim u Rumunjsku zbog nje." … Ili kada prijateljski farmaceut, koji mi daje antibiotike za infekciju, kaže: "Ove tablete su za tebe, a ove za tvog dečka", uvijek se pobrinem ga ih ispravim: "... Djevojku."

Kao što možete vidjeti, meni je outanje uvijek bilo i nastavlja biti zabavna i uzbudljiva aktivnost – i posebno mi se sviđa u svakodnevnim situacijama, gdje ljudi to ne očekuju. Znam, malo je tužno što je samo spominjanje toga da imaš djevojku još uvijek ultimativni politički čin na našim prostorima, ali barem se osjećam korisno društvu s vrlo malo uloženog truda.
TKO ŽELI BITI… LEZBIJKA?
Kada sam odlučila ići u emisiju "Tko želi biti milijunaš" to je bilo upravo tako, pragmatična, aktivistička misija
Doći do što je moguće više ljudi u kontekstu u kojem nitko ne očekuje da posluži kao platforma za društvene promjene ili podizanje svijesti. Ne želim previše laskati sebi, ali ako se outate u najpopularnijoj emisiji, na najveći katolički praznik, Uskrs - u osnovi ste prva lezbijka koju su milijuni ljudi u Hrvatskoj i bivšoj Yu regiji vidjeli. (U 2011. godini Odbor Zagreb Pridea proglasio me hrvatskom LGBT osobom desetljeća). Da budemo pošteni, s tom frizurom nisam bila baš neka reklama za lezbijsku subkulturu, ali sam osvojila puno novca, a time i poštovanje publike, tako da mislim da je to bila prilično uspješna aktivistička misija na koju sam i dalje užasno ponosna.
I uvijek volim reći da čak i da nisam lezbijka, željela bih biti lezbijka. Ova vrsta razlike, zbog koje svakodnevno dolaziš u sukob sa svojom okolinom, je krajnji test za ljude u vašem životu. I koliko god nevjerojatno zvučalo, nisam izgubila nijednog prijatelja (imam ih 5.000 na facebooku, i čak nisu svi lezbijke!), ili člana obitelji, zbog outanja. Ako išta, zbližilo nas je i učinilo to da više cijenimo međusobne razlike i jedinstvenost. Samo se bojim da ću, ako se jednog dana zaljubim u muškarca, morati ostati „u ormaru", jer sam trenutačno najvidljivija lezbijka u Hrvatskoj - i dok god držim taj naslov, morati lagati o tome da muškarce ne volim ni najmanje.
Trenutno živim između Zagreba i Berlina. Berlin je veganski raj, a budući da se u životu uglavnom bavim hranom i mačkama, to je dobro mjesto za djelovanje. Uspon neokonzervativizma i novih oblika fašizma diljem Europe, Hrvatske također, prisiljava me da se malo odmaknem i napunim baterije prije no što se vratim na front. U mojim godinama većina aktivista već je iscrpljena - ali za mene su humor i zabava ultimativna formula aktivističke dugovječnosti. Tako sada planiram pobijediti na Eurosongu s lezbijskom ljubavnom pjesmom i ovim putem pozivam Jelenu Rozga da mi se pridruži na back vokalima. Nadam se da ovo čita.
Now Mima is a candidate for the European Parliament, representing a new political platform in Croatia, called "We Can!" – a part of a "Green Left" coalition. And she now feels that all of the work she has put into activism, can be transferred in politics too, and that "we all need to be politicians, to participate in and to shape" our societies. Basically she says that she is tired of "the politics shaping her, and now she wants to shape the politics".

She campaigns by riding a bicycle across Croatia and discussing with voters – which is around 2000 km. She also wants to motivate Croatians to vote, since the turnout for the European elections in the country is pretty low. She wants to change the perception that politics as something abstract, and wants to convince people that politics does have a role and influences their everyday lives. She will also strive to create a safe environment where LGBT people can willingly "come out" and not be afraid anymore.
more stories